Iz Jovankine škrinjice (II.)..

S obzirom da nemam vremena za kuhinju, objavljujem još jednu priču iz Jovankine škrinjice. Ako već niste, prvu priču možete pročitati ovdje. Ovo je druga u nizu..

Ovo je napisano dok mi pisanje bloga o hrani jos nije bilo ni u podsvijesti..

Posvećujem ih Njoj, jer smo se u toj kafani upoznale..
 

~ Radoznalost ~

Duboko u šumi jednog kraljevstva, u staroj kolibi, živjele su tri sestre. U cijelom Kraljevstvu su ih poznavali kao tri vještice. Građani Brdodola se nisu previše mješali u njihove živote, iako su one imale običaj svraćati, češće nego rjeđe, u grad. No nisu one bile zlobne vještice, naprotiv više su činile dobro nego loše, ljudi ih nisu izbjegavali, ali im se nisu ni priklanjali. Znali su za njihova vračanja i čaranja, i nisu htjeli da imaju posla s tim. Nora, je recimo, imala običaj da vračke sprema momcima koji nisu primjećivali kad je neka djevojka zaljubljena u njih. Ona je bila ta, koja bi u prolazu na momka bacila’ par čarki. Momak bi nakon toga naprosto odlepio za djevojkom, ni ne shvaćajući šta ga je snašlo, a Nora bi sa osmjehom od uha do uha produžila dalje. Morena, ujedno i najstarija sestra, joj je znala prebaciti da to ne radi, ali to je bilo jače od Nore, a uostalom i Morena je imala svojih vrački. No njen prvobitni cilj je bio naći nove potencijalne vještice. Jednom joj je čak pošlo za rukom da nađe dve tokom perioda od 13 godina, ali su obje završile tragično. Jedna je pala u bunar i utopila se, a druga je pobjegla sa takozvanom ‘ljubavi života’ u nepoznato.

Svaka od tri sestre je imala i čarobni štapić. Sva tri štapića je glavom i bradom ručno izradio čarobnjak Dugobradi koji ih je ujedno i naučio svemu što su znale. Svaki je štapić bio od slonovače. Najmlađa Rina je na vrhu svog štapića imala crveni mjesec, Morena žuto sunce, a Nora srebrnu zvijezdu. U paketu je došla i kristalna kugla, koju nisu često koristile, nije im bila potrebna, pošto je svaka i onako imala moć predviđanja, stoga je kugla ležala u najskrovitijem dijelu kolibe. Sova, još jedan ravnopravni član kolibe, pored Crnog Mačka Flojda, je uvijek budno motrila na tu kuglu.

Tri sestre su imale malkice čudan hobi, skupljale su razno razne bočice. Jedne noći, u ranu jesen, dok je svaka sestra bila na jednom kraju Kraljevstva, četvoro djece je šetalo šumom u potrazi za bobicama koje su bile dobar mamac za hvatanje ribe. Roditelji su ih uvijek upozoravali da se ne približavaju kolibi, ali ovaj put su, igrajući se, došli bliže nego inače. Mlađi dječak je predložio da provire kroz jedan od prozora na kolibi. Ostali su nesigurno pokušavali da ga odgovore od ideje, ali ipak je znatiželja prevladala i djeca su se oprezno približila kolibi. Stariji dječak je pomalo plašljivo provirio kroz prozor i kad se uvjerio da je koliba prazna dao im je znak rukom da je zrak čist i da mogu ući. Pažljivo su otvorili vrata i zakoračili unutra. U kolibi, kojom se širio neobičan miris, a koji ni jedno od djece nije moglo da razbere, je bilo mnogo svjetlije nego što bi neko iz vana pomislio. U prostranoj kolibi su se nalazile razne đakonije koje su se djeci činile interesantnim. Zdjelice raznih oblika i veličina, košare, šarena perca, razne svijeće, kutlače, stare vage, a u kaminu, u kojem je još uvijek bilo žara, se nalazio i veliki crni kazanac iz kojeg se nešto parilo. Tu su bile pune police knjiga, napisane na djeci nerazumljivim jezicima, recepti, teglice osušenih biljaka, cvijeća, lišća, korjenja, korova, staklenke s tekućinama raznih boja i još svašta štošta.
Jedna od djevojčica se približila vratašcima na dnu prostorije, okrenula je ključ, koji je Nora nehotica ostavila u ključanici, otvorila ih i ušla u susjednu prostoriju. Na njen usklik dotrčala su i ostala djeca. Prostorija je bila skoro trodupla od veličine kolibe, ali gledajući kolibu spolja, nije bilo nikakve naznake da se tu nalazi tolika prostorija. Na lijevoj i desnoj strani protezale su se dugačke police od poda do plafona ispunjene bočicama raznih oblika i boja. Bilo je tu svijetlih, vedrih i veselih bočica, ali i tamnih i čudnovatih dizajna. Svaka bočica je imala i svoj naziv. Djevojčica je skupila hrabrosti i prišla jednoj od polica. Naglas je pročitala "sreća" i upitno pogledala ostalu djecu. Pročitala je sljedecu bočicu na kojoj je pisalo "ponos", sljedeća je imala etiketu "nada", pa zatim "poštenje", "mudrost". U to je druga djevojčica prišla policama na drugoj strani i pročitala "inat", "podlost", "gnjev", "zloba", "pohlepa". Prva je opet pročitala "ljubav", "spretnost", "uspjeh", "vještina", druga je sa ostalih pročitala "mržnja", "prevara", "škrtost". Sa dna prostorije začuo se dječakov glas "mašta", "smijeh", "ludost", "strast", "prijateljstvo", "zaboravljivost", "kritika", "poslušnost". Djevojčica se nadovezala sa "darežljivost", a druga je uskočila sa "ljenost".
Djeci nije bilo jasno zašto su te bočice imale nazive osobina, osjećaja, kvaliteta i vrlina..

Jedan od dječaka je uzeo u ruke tamno plavu bočicu na kojoj je pisalo "laž". Izvadio je pluteni čep i pomirisao. Laž je imala miris morske soli. Otvorio je sljedeću, braon boje sa nijansama tamno crvene, na kojoj je pisalo "svađa". Svađa je imala neugodan miris ustajalog đubra. Brzo je zatvorio i vratio na mjesto. Djevojčica je uzela roza bočicu na kojoj je pisalo "dražesnost". Dražesnost je, na njeno iznenađenje, imala miris pečenih paprika. "Lukavost", u narandžasto-crvenoj bočici, je bila pomješana mirisom kamilice i cvijeta trešnje, a "pospanost" koja je stajala u ljubičastoj bočici, je mirisala na ljubičicu. "Tuga", u zelenkastoj trokutastoj, je podsjećala na suncokret. "Sjeta", u drečavoj ovalnoj bočici na sive prugice, i "potištenost", u plavkastoj, su začudo imale neugodan miris kravlje balege, dok je "veselje", u žutoj okrugloj bočici, odisalo mirisom krizanteme. "Dvoličnost" je u svjetlo plavoj, mirisala na svježi peršin. "Mir" se nalazio u prozirnoj, četvrtastoj bočici, a podsjećao je na mimozu, dok je "stidljivost" u visokoj duguljastoj bočici mirisala na suvo sjeno. "Grijeh" je svoje mjesto našao u bočici boje pijeska, a imao je neodoljiv miris ruže. "Ljepota" je 'ležala' u pljosnatoj, a imala je miris šumskih jagoda. Bijela bočica sa crvenim prugama u kojoj se nalazilo "poniženje" je stajala tik do crne sa bijelim točkama u kojoj se nalazilo "razočarenje". Prva je podsjećala na miris borove šume, a druga na tamjan. "Čudnovatost" se nalazila u zdepastoj bočici, a imala je neku čudnu boju trule višnje pomješanu s bojom neba pred oluju. Mirisala je na jorgovan. "Pesimizam" je mirisao na sušeni pršut, dok je "zahvalnost" imala neodoljiv miris cimeta. "Uzbuđenje" je podsjećalo na mentu, a "uzrujanost" na lavandu.
Mlađi dječak je na jednoj od višljih polica ugledao šarenu bočicu, koja se na neki neobičan način isticala od svih drugih, ali nije mogao da je dosegne. Podigao je lijevu nogu i stao na policu, počeo je da se penje, ne bi li zadovoljio svoju znatiželju i vidio šta se nalazi u bočici koja mu je toliko dražila oči. No dotrajale drvene police nisu mogle da podnesu dječakovu težinu, te su na njegovom posljednjem koraku, tek što je uhvatio željenu bočicu, počele da se savijaju, ne bi li na kraju sasvim popustile i uz strašnu buku i viku ostale djece, popucale na pola. Bočice su padale na sve strane i uz lom stakla svaka je ispustila svoj sadržaj. Police su se urušile kao domino kockice i prostorija se ubrzo našla u oblaku šarenog dima. Djeca su se dala u bijeg, trčeći koliko su ih noge nosile. Dječak, koji je proizveo nezgodu i lavinu štete, je u ruci još uvijek čvrsto držao šarenu bočicu trokutastog oblika. Trčali su kroz šumu, trčali su i kad su napokon izašli iz šume, trčali su kroz polje tek sazrelog kukuruza i kroz livadu punu maslačaka. Dok su trčali po kamenjaru, tik na ulazu u tvrđavu grada, dječak baci pogled na bočicu te poluglasno pročita "smrt", a onda, više upitno, ponovi isto. U tom trenutku se spotakne o kamen, ispusti predmet iz ruke, padne i posiječe koljeno. Bočicu je svo vrijeme pratio pogledom dok se nije razbila u hiljade komadića. Dječak je ustao i krenuo da trči dalje, prolazeći kroz oblak gustog, šarenog dima, koji je imao miris proljeća.

Poslije tog događaja tri vještice više niko nikada nije vidio, ne shvaćajući da su sve bočice sadržavale ljudske osobine, koje je i svaka od njih imala, i da su svakom razbijenom bočicom ubili i dio njih, dok se na kraju i posljednja bočica nije razbila i dok tri vještice nisu jednostavno ~ isparile..


Dodato: 17.9.2005.
Poslao: silly_snoopy

Svi komentari, želje, čestitke i pozdravi su dobrodošli!
--
ae!

Iz Jovankine škrinjice..

Neki dan sam čeprkala po svojoj maloj škrinjici.. Nije to škrinjica ni drvena sa malim bronzanim katancem na njoj.. Nije ni metalna, pomalo zarđala od vremena, u kojoj su se nekad davno možda čuvali blagdanski kolači.. Voljela bi da imam neku takvu škrinjicu u kojoj bi čuvala tako neke sitnice, nepotrebne, beskorisne, a koje ipak život znače i podsjećaju na ljude, događaje, osjećaje i mirise.. Ne, ovo je moja mala elektronska škrinjica, moj mali vanjski hardver u kom čuvam svoje elektronske sitnice. Neka stara elektronska pisma, jer rijetko ko danas piše rukom, a još manje pisma.. Tu su i neki eseji sa fakultetskih dana, razne bilješke, "izresci" tekstova iz elektronskih novina.. I slike.. Da, slike, jer nažalost slike se više ne čuvaju u albumima ili u kartonskim kutijicama, nemaju zavrnute krajeve jer je kutijica premala, i više ne bljede od starosti.. Tako sam u toj mojoj elektronskoj škrinjici pronašla i moje stare priče, neke od kojih sam onomad pisala za jedan virtuelni konkurs. Priča nije pobjedila, ali mnogima se svidjela. Kako iz meni nepoznatih razloga taj forum više ne postoji, pa tako ni moje priče u sklopu tog foruma, odlučila sam da priče ponovo objavim.. Da otpuhnem prašinu s njih..

Ove priče posvećujem Njoj, jer smo se na tom forumu prvi put sudarile...

~ Avantura ~

Ljen kakav jeste smjestio se, srećom za prijašnje vlasnike, u napuštenu kućicu na vrh' jabukovog stabla. Da je naišao na neke stanare ko zna kakvo bi to krvoproliće bilo. (Al' između mene i tebe Bumbar je više hvalisavac nego što je u stvarnosti opasan.)
Dakle… godinu dana kasnije…

Protrljao je oči, protegao se i ustao iz kreveta. Izašao je na terasu i pomislio "Prvo doručak, a onda sve drugo!" Udahnuo je svjež zrak, uzeo zalet i odzumzao daleko… čak do najbližeg pupoljka koji se tek bio rascvjetao. "Mmmm… netaknut i svjež polen" pomislio je dok ga je sebično trpao u usta. Nakon što se po običaju – prejeo, odletio je tromo natrag do kućice, sjeo na granu i zagledao se u komšiluk.  "Ala je dosadan moj život!" reče i uzdahne. "Znam" povikne najednom, "spakiraću se i krenuti na put u bijeli svijet" oduševljeno je poskočio i uletio u kućicu. Otvorio je ormar i uzeo svoj ranac. A onda se zagledao u njega i zaključio da je – prazan! Osvrnuo se po prostoriji i zaključio da on baš i nema mnogo stvari. Ipak je polovica orahove ljuske, koja mu je služila kao krevet, sa laticama tratinčice da bude mekanije, zauzimala pola kućice. "Nema veze, više mjesta za poputinu". Ubacio je u ranac šareni šal – koji je dobio na dar od kume Pčelice i rukavice od onog pajdaša – Obada! Otvorio je malu kutijicu, samo da provjeri da li je sve u njoj i brzo ju zaklopio.. ogledavajući se čas lijevo, čas desno kao da se boji da neko ne bi vidio njen sadržaj – onih par zrnaca pijeska i riže što je maznuo na nekom karnevalu. I kutijicu je stavio u ranac. Ubacio je i nešto osušenog polena, kojeg suši od prošle jeseni i par kapi domaće, prošlogodišnje medovice koju je spravila kuma Pčelica. Kad je napokon spakirao svu tu silnu bagažu, izašao je na trem i pogledao prema nebu. "Sunce je već visoko na nebu.. bolje bi bilo da odma krenem!" pomislio je i odzumzao u svijet.  
"No prvo ću se javiti Kumi, tek toliko da ne briži". Stigavši do Pčelinjaka na ulazu je naletio na Kraljicu Maticu koja je taman išla u obilazak. Duboko se naklonio i pozvao kumu preko razglasa. Kuma je doletela sva uzdihana "Š'a bi kume? Opet me prekidaš u radu! Jel ti se možda igra 'Šuster' po običaju ili pak opet imaš želju da vidiš kako se rađaju pčelice – znaš da ne smiješ unutra, koliko sam ti to puta već rekla!" 
"Idem na put!" prekine je naglo Bumbar. 
"Leleee kakOv put?? Da nije to opet jedan od tvojih izleta kad se ne znaš vratiti kući? Sjećaš li se zadnjeg ‘putovanja’ kad si se zaglavio u paukovoj mreži. Srećom Kraljičin muž Trut, ona još veća ljenčina od tebe, je dobar s Paukom pa te iz tog razloga nije pojeo!"
"Ne, ne.. ništa slično! Ovaj put idem u svijet!"
"U svijet? KakOv svijet? Hehehe da nisi opet ‘zaboravio’ kako nije svaki dan prvi april?" 
"Ma jok! Dosadno mi je!"
"Dosadno ti je? Pa si odlučio otići malo u svijet jel?! Jesi poludio? Da nisi opet jeo ludih gljiva kao za prošli Uskrs kad ste se ti i Zeka u šumi valjali 4 dana od smijeha???" 
"Ma ne Kumo. Nije to. Aj' i ti samnom u svijet!"
"Hahaahaaa. Ti kao da si pao s kruške!!!"
"Jok! Nisam pao s kruške, no sam doletio s jabuke. Već si zaboravila da sam se preselio ima tome već godina dana!"
Kuma na to nervozno prevrne očima.
"Ma kumo nemam šta da radim, a svijet je velik i šaren, pun iznenađenja!"
"Da, i samo mu još ti fališ” odbrusi mu na to Kuma.
"Lijep je dan, šteta ga je ne iskoristiti!"
"Ahaa, kao što si onaj put iskoristio dan za istraživanje osinjaka, radoznalo uletio unutra i napravio pomutnju, a dobro znaš da nas Ose ne vole od kad smo ih ljetos pobijedili u letu na 5 metara i u skoku s grane! Vidiš da još uvijek imaš čvorugu na glavi od toljage koju si zaradio od onog stražara!"
"Ma nije to  ništa, splasnuće! Nije to ništa na sprem onog kad smo ti i ja pili cijelu noć ‘Kod Leptirice’ a ujutro se potukli sa kišnom glistom i stonogom, sjećaš se!? Još uvijek imam ožiljke od njenih nogu!" 
"Hmmm.. nije da mi je baš čisto sjećanje na tu noć!"
"Ehh.. medovica!"
"A ono kad si na posljednjoj Jesenskoj Fešti popio previše medovice pa si sa Muvom izazivao Osu na dvoboj, sjećaš se toga!? Srećom si se na vrijeme onesvijestio pa nije bilo većih nereda! Ili kad si na onim protestima glasno vikao protiv Hrušteva žandara pa si završio u ćuzi na 2 dana!? I ti bi u svijet jer ti je - DOSADNO!?????"
"Uff…"
"A šta je s onim kad si se zaljubio u Vinsku Mušicu pa si zbog nje ispio bačvu vina i zbog toga pjevao 2 dana i 2 noći, a onda se izvrnuo i krmio 5 dana ispod vrganja!???"
"Ne sjećam se baš najbolje" reče potiho Bumbar.
"Čuj Kume, šta ce ti svijet? Tvoj svijet je tvoj komšiluk.. u njemu nema dana da se tebi nešto ne desi. Al' ako je to jedan od onih dana kad zanovjetaš – idi u svijet – i pošalji mi razglednicu!!!"
"Ma nema brige Kumo, dobićeš po jednu iz svakog kutka zemlje!" reče veselo, mahne Kumi i odzumza.
Zumzao je tako i razmišljao kud prvo da se uputi, kad ga iz misli prekine pajdaš Obad:
"Alooo burazeru lenja! ‘Kod leptirice’ se održava turnir poezije i proze uz pijuckanje medovice i ćaskanje s komšijama. Stigla i ekipa iz dalekog Livadskog Polja. Znaš da se s njima nismo vidjeli od punog Mjeseca. Bash sam kren'o tamo.."
"Hmmm.. turnir.. poezija.. proza.. i medovica…!?!?!?!? Pa kud će bolje.. moje 3 velike ljubavi!! Možda bi ipak mogao da odgodim odlazak u svijet za neki drugi dan!!!" reče poluglasno Bumbar i sa Obadom se odzumza u obližnju kafanu.
 
Dodato: 4.9.2004.
Poslao: silly_snoopy


Šta mislite? =)))

--
ae!